Jedan od najvećih potrošačkih problema u Srbiji već dugi niz godina je kvalitet obuće. Jedan od razloga, sigurno je i to što prilikom uvoza ove vrste robe ne postoje definisani standardi kojima bi se propisao odgovarajući kvalitet. Pored navedenog, osnovnog uzroka, trebalo bi se pozabaviti i pitanjem našeg, „potrošačkog i trgovačkog mentaliteta”, ulogom države kao regulatora tržišta pri traganju za odgovorom na pitanje „zašto svaki drugi ili treći par obuće bude predmet reklamacije a često su to i proizvodi renomiranih brendova”? Da li za obuću, koja je u Srbiji već dugi niz godina statusni simbol, izdvajamo iznose koji prevazilaze naše finansijske mogućnosti, pa samim tim imamo i prevelika očekivanja? Da li bi trgovci uprkos svemu morali da reaguju drugačije i izgrade i neguju fer odnose sa potrošačima „koji to zaslužuju”, neka su od pitanja na koje ću pokušati da dam odgovore u tekstu koji sledi.

Fond PIO obavešten je da su iznova aktivne prevare penzionera kojima se zloupotrebljavaju ime i ugled Fonda. Na meti su uglavnom, kao i do sada, starija lica kojima se, na više mesečnih rata, nude razni proizvodi /masažeri, pomagala, magnetne prostirke, suplementi .../, gde se Fond PIO navodi kao prodavac istih ili čak i kao poklonodavac.

Pšenično brašno se u supermarketima prodaje po ceni od 68 do 79 dinara za kilogram.

Kad se na ulici iznenada ožedni, pakuje torba za put ili priprema deci svakodnevna užina, po pravilu se kupuje voda u maloj flaši.

Na osnovu primedbi potrošača koji imaju ugrađene kalorimetre za merenje potrošnje toplotne energije, dužni smo da upozorimo potrošače na rizik korišćenja ovakve vrste usluge koja je preporučena od strane JKP Beogradskih elektrana.

Ko nepravilno hoda, sam je kriv ako se na patikama pojavi bilo kakvo oštećenje nakon nekoliko meseci korišćenja i nema pravo da se žali na kvalitet?!